Restart

Nista posebno, ovo je samo kontrast moje stvarnosti i mojih iluzija. Nista pretjerano. Samo Crno-bijeli svijet.

23.03.2018.

Restart

Ja jesam Ja- prepuna svega. Ne kao prije, drugacija. Posve... To je valjda i svha zivota, da ne ostanes isti, da istjera dijete iz tebe. NIje ovo tuzna prica, jer ni malo nisam tuzna, nego sam sjetna. Zeljna one Stare mene. Falim samoj sebi. Kao da sam tokom godina u putu ispustala dio po dio sebe, i kad bi mi pokoji dio posle zafalio hvatala se za sve sto mi je zivot pruzao. Sve sto sam usput pokupila i ostaci stare mene sam sad JA. Zrela, majka, zena. Ostvarena poslovno i ljubavno, A sve ispod ovog sto vidite je dijete, koje sam pozelila. Treba mi restart da cista nastavim zivjeti bas ovaj zivot koji imam.

05.04.2015.

Jaka nisam

Nisam nikad bila toliko jaka koliko sam izgledala da jesam. Preveliki zalogaji su bili ispred mene.
A slaba sam u dusi kad vam kazem. Lomim se u sebi. Nemam snage za odluke, i velike stvari . A tek je sve pocelo....
Htjela bih   njega imat pored sebe, ali nemam, imam nekog drugog. Boljeg, a meni manje vaznog. I nemam razlog zasto nisam s onim kog volim. Nego nesto me prokleto odvlaci od njega. Budem mu blizu, jako blizu, zivot me odbaci od njega svaki put sve dalje...
Onda prolazi jedna mala vjecnost dok ne dodjem do njega opet.
Majka i otac fale, brat odrasta bez mene tamo daleko, dok ja idem ka "boljem zivotu" i za mene i za njih.
'elem, sta mi je dobro ? Trenutno nista, tu mi je nada da sve ovo nije za dzaba, da ce mi buducnost nadoknadit sve ovo sto mi sad fali.

02.08.2014.

Inkognito svijet

A poželi čovjek ovako da se skrije u Inkognito svijet. Da svi znau da on postoji, ali da ne znaju ko je on zapravo. Čudo je ovaj blog, kažem vam...
A ja to poželim u trenutcima kad imam osjećaj da sam pogresno uradila baš sve. I da greske cinim i dalje. Pa se nekako bojim napraviti još koji korak, jer mislim opet cu pasti.

16.06.2014.

Bježi, trči život, stigni ga ako želiš izgubiti sebe.

Mijenjam se. Zaista, godine prolaze i ja se mijenjam. Mijenjaju se ove ulice oko mene, ovaj grad, ovi ljudi nemaju više ni lica ista. Sve mi se mijenja. Bojim se ponekad i leći, prespavati noć, sve mislim, opet će se nešto promjeniti kad se probudim. Znam da ne možeš zaglaviti u kalup vremena i godina, pa da ostaneš zauvijek takav kakav si sad, ali čovjek ne stigne ni upamtiti "danas" a već dođe sutra...Gore, teže od onog juče. Zaista, zalijepila bih se za jedan zid i rekla "Vrijeme, stani !" Hoću da te osjetim, zapamtim baš takvo kakvo si sad. Ali, takav je život. Danas padne kiša, a ti ne uspiješ ni pokvasiti cipele već je sunce. Tako je. Bježi, trči život, stigni ga ako ne želiš izgubiti sebe.

16.06.2014.

But why ?

Za sve postoji razlog. Za svaku situaciju u životu mogu dati po jedan naslov, jer svaka ostavi traga na nama i vrijedna je svog imena. Čak i onaj kamen što leži u ćošku prošao je toliko lekcija da bi dobio takav oblik, izgled i položaj. Toliki vjetrovi, vode, toplote su ga obradili da bi postao takvim kakav je sad-da bi postao kamenom. Obrađuju i nas ovi vjetrovi života. Svaki dan, mjesec, svake godine puše sa jedne strane, nekada i sa svih strana pa misliš da izdržati nećeš. Ostaneš. Opstaneš. Zaboraviš kako su te lomili jer sad si jači, sad si priviknut na gruboću i hladnoću života.

15.01.2014.

Tok misli

Sjedim, ovako u trenerci, neobavezna frizura, neobavezna faca, sasvim obicna sa  nekim neobicnim mislima. Vrati me ovaj dan na neka stara vremena. Ljepsa vremena, ljepsu mene.
Voljela bih osjetiti neku radost snažnu, ili tugu, svejedno. Samo da me nesto trgne iz ove monotonije u koju sam se dovela. Nije mi do izlaska, mrsko sjediti i ljencariti, muciti se raznim mislima. Pa kuda sa sobom.
"Red u glavi- red u srcu". Cak ni toga kod mene sada nema. Sta mi je u glavi ne znam, sta mi je u srcu, jos manje. Neke zelje su prokleto neostvarive, a vrag ga odnio, ono sto imam mi postaje mrsko. Jer nije to to.
Pisem svoj tok misli. I bojim se da me niko razumjeti nece, no, nije bitno, ni samu sebe ne razumijem, Cudim se sto stavljam i tacke i zareze. Jer cak ni takvog reda nema u mojoj glavi.
Dugo ovdje pisala nisam, valjda je to neki znak odrastanja, pa se odupirem danas tom svijetu odraslih i dodjoh da pisem. Kad shvatih, ne znam odakle poceti, o cemu pricati ?
Otupila sam. Ne znam reci sta osjecam. I mislim. Da li zato sto zaista ne umijem to rijecima opisati, ili zato sto ima previse toga, pa je zapremina rijeci previse mala da bi sve to stalo tu.
Ne znam.
Hocu srce da mi bude puno. Hocu srecu tu negdje u grudima, pa da me prosto zaboli. Da se osjetim zivom.  Jer ovo nisam vise ja. Ovo definitivno nisam vise ja.

13.09.2013.

...

Fali mi nesto,
nedostaje neki dio koji mi je nekad, neko, negdje uzeo...
Nema ga...
Nedostaje mi neki od onih pravih prvih osjecaja,
pa makar i ruzan bio...
Fali mi mnogo, a nema toga neceg sto trazim vec odavno...
Vjerovatno ce mi to nesto uvijek faliti...
Hej, pa cak i sad kad naizgled sretna sam,
nesto mi prokleto fali...
A sta je to ?
Sta ?

11.09.2013.

Ne razumijem se.

Svaki put kad poželim pisati,dođem, i gle- ne znaš ŠTA, ne znam KAKO. Postanem nijema i nepismena. Šta ja ono htjedoh da napisem ?
Nekako me ovaj kišan dan ponese u neke druge svjetove, samo meni vidljive.
A lijepo je meni sa mojim mislima, nije da nije. Stvorim i izmislim sve sto mi nedostaje. Ali, znam se ja vratiti u ovu stvarnost. Grozna jeste, ali moja je. I kao da me sa svih strana pritišće neka stega, neka nova odluka koju sama ne mogu donijeti (a moram). I vrag ga odnio, zasmeta mi svaki pogled prijeko upućen meni, primjetim svaki iskrivljen ton recenice upućen meni. Kažem, čisto onako da ne marim šta drugi o meni i mom zivotu misle. A vraga, naravno da marim. Marim itekako. Inače me ne bi doticale takve sitnice.
Ovaj, iskreno da vam kažem, čak ni sama ne znam šta sam vam hjela reći svime ovime. Ne mogu sama sebe shvatiti, ni svoja razmisljanja, kojih, da se ne lažemo ima mnogo.
Nekad, kad se vratim unazada, pa pročitam svoje tekstove, sjetim se  James Jones-a, i  njegovog romana bez   ijednog interpunkcijskog znaka i velikog slova. Tok misli. Rijetko kome shvatljiv. Pa, to sam ja- rijetko kome shvatljiva.

06.09.2013.

Nema naslova.

Nakon toliko vremena, poželih da napišem nešto. I kao da osjecam da sam izgubila taj osjećaj za riječ, taj osjećaj za prenošenje misli u riječi.
Nisam dugo napisala nesto. I ne znam odakle krenuti. Mozda bi bilo najbolje da odmah na početku kažem da sam sretna, da sam sada mnogo sretna. A bilo je svega u ovih zadnjih godina, bilo je dana prepunih svega i svacega. A cesto je to bilo nezadovoljstvo mojim tadasnjim zivotom. Ali sad, sad je sve u najboljem redu. "Red oko tebe-red u glavi, red u glavi-red oko tebe". Upravo to vrijedi sada, kod mene. I ne kažu dzaba, "strpljen-spašen". Za neke nagrade u životu, trebaš se pošteno namučiti. Inače ih ne bi cijenio. Zato se zahvaljujem na svakoj lekciji u životu, na svakom padu, i na svakoj budali koju sam srela u ovom usputnom životu. Sve to me nečemu naučilo. I nije to samo fraza koju tako lahko izgovaram. Učim od svega lošeg u životu, a sreću pamtim. A posebno pamtim ljude koji su moju sreću obojali u tu, tako jarko crvenu boju. Pamtit ću ga. I čuvat ću ga. I nikome ga ne dati. Sad. Sutra. Uvijek.

09.03.2013.

"Ovo je njena pjesma"


Ulazio sam danas u stan
I tražio te u svojoj vitrini
Među figurama od alabastera
I kristalnim čašama
Gdje sam sebi obećao
Da ću te čuvati
Ako budeš sa mnom
Gledao sam tu prazninu
To crno ništa
Taj vakuum koji sve guta
I moju pesnicu
I sto
I knjige
Poželio sam da poskidam sva ogledala
I sve portrete sa zida
I da se isplačem
Dobro da se isplačem
I glavu bih zabio u zemlju
Ali se bojim
Da ne iznikne
Nešto grdno i mučno
Kao kolebanje
Jednom si poželjela da ti napišem pjesmu
Da se osjetiš nečijom
I ženom
I evo
Ona je tu
Crnokosa
Dugokosa
Znam da koliko te sad volim
Mogu te voljeti još i više
A to me ubija
I po navici otvaram prozor
I pomalo zaurlam
Ludosti moja
Nije ovo Leta
To je Lim
I ovaj čovjek nije Haron
Već sam to ja
I ne veslam
Nego se koprcam i davim
U tvojim i mojim Beranama
Ovo je tvoja pjesma
Znam da u njoj nema riječi
Koje će zatisnuti
Svaku poru na tvojoj koži
Ali znaj da ih imam još u sebi
Koje se kotrljaju i zveče
Po mojim ambisima
Crnokosa
Dugokosa
Poklanjam ti pjesmu
I znaj da koliko te sad volim
Mogu te voljeti još i mnogo više
A to me ubija


Stariji postovi

Restart